Verižaste košulje služile su za zaštitu tijela ratnika. Izrađene su od malih žičanih obruča, a obično su nošene samostalno ili ispod oklopa. Narodi Orijenta su mnogo ranije od Europljana poznavali vještinu izrade žice, te su se verižaste košulje prvo upotrebljavale u Istočnom Rimskom Carstvu. Posredovanjem Bizanta u 6. stoljeću verižasta košulja prenesena je i u Europu. Već krajem 15. stoljeća, a najviše u 16. stoljeću verižaste košulje se kvalitetno izrađuju i sastavljaju zalemljenim žičanim obručima. Od svih zaštitnih oružja izrada pancirne košulje bila je najzahtjevnija pa je i njena cijena bila velika. Zbog visoke cijene opreme, oklopljeni ratnici dobivali su znatno veću plaću. U Europi izrada ovakvih zaštitnih košulja izumire oko 1700. godine. Iako se uvijek smatralo da je izrada verižastih košulja i rukavica usko povezana s kovačkim obrtom, izrada je ponekad zahtijevala tehnologiju srodniju zlatarstvu. Više od 30 000 komadića bilo je potrebno za izradu jedne verižaste košulje. Tako bi za izradu jedne takve košulje od 30 000 obruča trebalo 667 sati rada, a za onu od 40 000 obruča 889 sati. Uobičajeno je košulja bila rađena spajanjem sustavom četiri na jednu, gdje je svaka karičica spajala četiri druge. Sve verižaste košulje iz Muzeja grada Splita nošene su ispod oklopa kao njegov sastavni dio. Rađene su od sitnih karika od dosta tanke žice. Sve su zapadnjačke izrade, tipa grano d’orzo vjerojatno južnonjemački ili sjevernotalijanski rad i mogu se datirati uglavnom u 15. ili početak 16. stoljeća.