Zbirka oružja jedna je od najvrjednijih zbirki Muzeja grada Splita. Vrijednost Zbirke nije u njenoj brojnosti, nego u izuzetno rijetkim i lijepim primjercima, od kojih su neki rijetki i u europskim razmjerima. Oružje iz Zbirke koje datira od 14. do 20. stoljeća može se podijeliti na napadačko i obrambeno oružje. U napadačko oružje ubrajamo vatreno oružje (puške, topovi, pištolji, pribor vatrenog oružja) i hladno oružje (mačevi, bodeži, noževi, oružje na motki, oružje na kraćem dršku). Obrambeno oružje može se vezati uz oklope i štitove. Primjerci oružja iz muzejske zbirke nabavljani su uglavnom otkupom ili darovnicama. Najvećim dijelom potječu iz zbirke Capogrosso-Cavagnin (Gradske biblioteke), te Antuna Lukanovića (Arheološki muzej u Splitu). Godine 1945. neke umjetnine Muzeju ustupaju Arheološki muzej, Galerija umjetnina, Pomorski muzej i Etnografski muzej. Zbirka prezentira oružje koje se koristilo u obrani grada za vrijeme osmanlijskih napada, oružje iz 16. i 17. st. te vatreno oružje, od prvih tipova - puške kukače iz 15. st. pa do onih iz Drugoga svjetskog rata. Potrebno je istaknuti puške na fitilj koje je koristio pjesnik Jerolim Kavanjin, puške na kolo, te razne tipove pušaka i pištolja na kremen i pribor vatrenog oružja. Hladno oružje predstavljeno je raznim tipovima oružja na motki i kraćem dršku. U stalnom postavu od oružja na motki izložene su helebarde, partizane, spontoni, koplja, korzeke, glefe, buttafuori, bradve i drugi tipovi, a od oružja na kraćem dršku vrijedna je zbirka bodeža, sablji i mačeva, među kojima je posebno vrijedan mač schiavona. Zaštitno oružje zastupljeno je raznim tipovima štitova, oklopa, pancirnih košulja i šljemova. Posebnu vrijednost predstavljaju dva štita tipa tarča i jedan paradni štit. Oružje ide u red najznačajnijih svjedoka povijesti, ono svjedoči i o mnogočemu u kulturi jednoga naroda. Umjetnost, tehnologija i ekonomija pod stalnim su utjecajem ovih u biti opasnih predmeta. Ono što plaši je mogućnost zloupotrebe, ali to je više vezano uz političku odgovornost i moral, za savjest onoga koji odlučuje treba li ga i kako ga koristiti, nego za oružje samo po sebi.

Iziđi iz grada – sve samo turska strahota,
krvav plijen, pokolji, plamen, jadikovka, bijeg!
Težak trčeći blijeda lica i bez krvi
nabraja imena zarobljenika, priča o borbama
a s osmatračnice stražar daje znakove o iznenadnom prepadu
i viče: “Hajde, bježi, požuri što brže u bijeg!”
Svatko se vičući sprema na oružje, odjekuje oružje,
oružje nosi mladić, po oružje trči stranac.

Franjo Božičević – Natalis