Počeci muzejskog djelovanja i sabiranja spomeničke baštine u Splitu povezani su upravo uz Papalićevu palaču, u kojoj se nalazila zbirka antičkih kamenih spomenika iz Salone. Marko Marulić i Dmine Papalić obilazeći solinske ruševine sakupljali su i proučavali antičke natpise koje je Papalić dao uzidati u dvorište svoje palače.
Galerija Emanuel Vidović posvećena je liku i djelu Emanuela Vidovića, a zamišljena je kao mjesto sabiranja, obrade, istraživanja, zaštite i prezentacije slikareva materijalnog i duhovnog naslijeđa. Njen postojeći i potencijalni fundus su umjetnička djela koja ocrtavaju Vidovićev slikarski razvoj od početka do kraja stvaranja te raznovrsni muzejski materijal, koji pridonosi upotpunjavanju Vidovićeve biografije te prati prezentaciju i recepciju njegova djela.
Dioklecijanova palača u Splitu predstavlja jedno od najbolje sačuvanih ostvarenja kasnoantičkog graditeljstva. U razdoblju opće nesigurnosti (295. – 305. godine), prema ideji cara Dioklecijana i njegovih vrsnih arhitekata, kreiran je novi tip utvrđene i luksuzne carske rezidencije. Sjeverna polovina ovog monumentalnog zdanja bila je predviđena za smještaj vojske i pomoćnog osoblja, a južna za careve stambene i kultne potrebe.
Stara gradska vijećnica nalazi se na Narodnom trgu (Pjaci). Građena je i dograđivana od 14. do 19. stoljeća. Ostatak jedinstvenog sklopa gotičkih građevina i sjedišta svjetovne gradske vlasti srednjovjekovnoga Splita. Dijelom je sačuvala izvorni romaničko – gotički izgled, ali je temeljito obnovljena u neogotičkom slogu nakon što su 1825. porušene Komonalna i Kneževa palača. U njoj je nekad bila gradska vijećnica, Etnografski muzej od 1910. do 1925., a danas služi kao kulturni centar i izložbeni prostor.
Dioklecijanova palača građena krajem 3. i početkom 4. stoljeća spoj je utvrđene carske vile i rimskog logora u koju se car povukao nakon dobrovoljne abdikacije 305. godine. Široki zidovi (prosječne debljine 210 cm) te visoke kule štitili su nakon careve smrti stanovništvo doseljeno nakon bijega iz Salone pred navalom Avara i Slavena, koje je potom postupno transformiralo Palaču u srednjovjekovni grad.
Zbog učestalih opasnosti od osmanlijskih napada i provala, srednjovjekovni Splićani su ograđivali suhozidom naselja izvan Palače, sagrađena na području izvan i oko Zapadnih gradskih vrata, a na samoj Palači su zazidali prozore prvog kata kao i sjeverna (Zlatna) gradska vrata. Sredinom 15. stoljeća završen je ophod nad sjevernim zidom Dioklecijanove palače. Popravak i ojačanja antičkih zidina urađeni su za vrijeme kneza iz obitelji Barbaro, čiji je grb tom prilikom ugrađen na nekoliko mjesta unutar Dioklecijanove palače.
Mletačka kula je smještena u središtu stare gradske jezgre, na Voćnom trgu, u neposrednoj blizini Rive. Kula je pravilnog osmerokutnog tlocrta dimenzija 10,5 x 10,5 m, ukupne visine 24 m i ima sačuvana četiri kata jer se prizemlje može smatrati prvim katom zbog uzdignutog položaja. Na vrhu je imala još jedan konzolno izbačen kat (mašikul) od kojeg su sačuvane samo trostruke konzole. Šatorasti krov porušen je između 1549. i 1570. godine radi postavljanja artiljerije na terasu koja je dominirala gradom. Katovi su povezani stubištem koje je smješteno u debljini zidova Kule i presvođeno kamenim blokovima.
Prema ideji cara Dioklecijana i njegovih arhitekata, kreiran je novi tip utvrđene i luksuzne carske rezidencije. Palača je obrubljena zidinama koje su bile ojačane sa šesnaest kula i to četiri ugaone kvadratnog tlocrta, šest oktogonalnih koje su flankirale kopnena vrata i šest pravokutnih, koje su se nalazile između ugaonih i oktogonalnih. Svoju obrambenu funkciju kule gube u 17. st. izgradnjom sustava utvrđenja bastionskog tipa. Danas su sačuvane tri ugaone kvadratne kule čija se funkcija mijenjala tijekom stoljeća prema potrebama stanovništva grada Splita.
