Dioklecijanova palača u Splitu predstavlja jedno od najbolje sačuvanih ostvarenja kasnoantičkog graditeljstva. U razdoblju opće nesigurnosti (295. – 305. godine), prema ideji cara Dioklecijana i njegovih vrsnih arhitekata, kreiran je novi tip utvrđene i luksuzne carske rezidencije. Sjeverna polovina ovog monumentalnog zdanja bila je predviđena za smještaj vojske i pomoćnog osoblja, a južna za careve stambene i kultne potrebe.
Dioklecijanova palača građena krajem 3. i početkom 4. stoljeća spoj je utvrđene carske vile i rimskog logora u koju se car povukao nakon dobrovoljne abdikacije 305. godine. Široki zidovi (prosječne debljine 210 cm) te visoke kule štitili su nakon careve smrti stanovništvo doseljeno nakon bijega iz Salone pred navalom Avara i Slavena, koje je potom postupno transformiralo Palaču u srednjovjekovni grad.
Zbog učestalih opasnosti od osmanlijskih napada i provala, srednjovjekovni Splićani su ograđivali suhozidom naselja izvan Palače, sagrađena na području izvan i oko Zapadnih gradskih vrata, a na samoj Palači su zazidali prozore prvog kata kao i sjeverna (Zlatna) gradska vrata. Sredinom 15. stoljeća završen je ophod nad sjevernim zidom Dioklecijanove palače. Popravak i ojačanja antičkih zidina urađeni su za vrijeme kneza iz obitelji Barbaro, čiji je grb tom prilikom ugrađen na nekoliko mjesta unutar Dioklecijanove palače.
