u utorak, 21. svibnja 2024. u 19 sati, u Galeriji Emanuel Vidović na Poljani kraljice Jelene 4 će se otvoriti izložba Ence Kovačević “Žena”.
Organizator izložbe koja će biti postavljena od 21. svibnja do 11. srpnja 2024. godine je Muzej grada Splita na čelu s ravnateljicom Vesnom Bulić Baketić, a kustosi izložbe su ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu Branko Franceschi i muzejska savjetnica Muzeja grada Splita Nela Žižić.
Enca Kovačević rođena je u Splitu 1953. godine u obitelji koja potječe s otoka Hvara. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti u Splitu studirala je na Pedagoškoj akademiji u klasi profesora Ante Kaštelančića, također u Splitu. Godine 1980. postala je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika – Split. U prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća otputovala je na studijski boravak u Sjedinjene Američke Države. Prvu samostalnu izložbu održala je u prostoru Francuskog instituta 1982. godine. Od tada je priredila više samostalnih izložbi, među kojima se ističu retrospektivna izložba u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori 2002., izložba u Muzeju grada Splita 2008. i izložba u Galeriji Ivana Meštrovića 2017. u Splitu. Sudjelovala je i na brojnim skupnim izložbama. Dugo godina je djelovala kao likovna pedagoginja, a posebno je vrijedan njen dugogodišnji angažman na mjestu voditeljice slobodnih aktivnosti u Dječjem domu „Maestral“ i voditeljice likovne kolonije „Maestral“.
Izložba „Žena“ prezentira ciklus radova Ence Kovačević koji su nastali u razdoblju od 2021. – 2023. u tehnici polikolora i krede na papiru unutar kružnog formata. Jedan od autora tekstova u katalogu izložbe, Branko Franceschi, jedan od autora tekstova u katalogu izložbe, o novim Encinim radovima je zapisao: „Tema je imaginarni ženski akt, motiv tijelo zrele, za suvremene trendove i shvaćanja punačke i putene žene, a njegov je prikaz dosljedno sumaran i reduciran. Fokus je na tijelu i njegovoj impostaciji, pa se detalji, lice, periferni dijelovi poput dlanova i stopala jednostavno stapaju s pozadinom. Kolorit u odnosu na realističan, prirodni inkarnat, teži prema idealiziranom, pastelnom, ružičastom spektru i bjelini. Potez je širok, gesta brza, manira skicozna, a ipak sve je nekako meko i puteno, rekli bismo ženski, iako je struktura pigmenta ponekad vidljiva i gruba. Osim motiva žene, kompozicija zaobilazi sve ostalo što bi moglo sugerirati bilo kakav ugođaj: nema sobe, nema mobilijara, niti odjeće, bilo čega. Jedino što vidimo je tijelo koje se iz pozadine izdvaja tek nužnim izvedbenim repertoarom, crtežom i modulacijom potezima kista (…) Za razliku od svojih kolegica koje su se prema dominantnoj povijesti muškog vizualnog stvaralaštva postavile odmakom prema novom mediju izražavanja i/ili, pak, reinterpretacijom motiva i tema u skladu s proklamiranom rodnom poetikom, Enca se s njom suočila na možda najzahtjevnijoj dionici u kojoj se sreću muški pogled i muško gledište – na motivu ženskog akta. Objekt je postao subjekt, golo žensko tijelo znak, sofisticirano estetizirana seksualna žudnja premetnula se u stav.“
